Saznala sam mnogo pojedinosti, svaka od njih me duboko povrijedila. Kad god bi ga netko spomenuo osjećala bih se kao da mi opali imaginarni šamar. Bilo je vraški loše podnositi sve ovo. Ali, osjećam da je uspjelo. Još uvijek te volim, ali vjerujem da sam na putu da sve zaboravim. Nije mi više stalo, osjećam samo gađenje prema toj osobi. Zadnja godina mog života je bila gruba prema meni, zatim me napravila najsretnijom osobom na svijetu, osjećala sam se jadno i bespotrebno a onda sam se osjećala posebno i prihvaćeno. Želim samo reći da sam napokon prošla preko osobe za koju sam bila spremna umrijeti. On trenutno tvrdi da sam ja monotona i nebitna. Djevojke, bit je u tome da, ako je pravi, bit ćeš mu najzanimljivija na svijetu, ništa drugo mu neće biti važno osim tebe, ništa loše neće napraviti, a ako da, ispričat će se i popraviti to onako kako najbolje može. Ako na trenutak osjećate da nešto nije u redu, bolje je ne nastavljati takav odnos. Imala sam stotinu puta takav osjećaj, ali uvijek sam mislila da je to normalno. Veze imaju uspona i padova, ali njegovi padovi, to jest naši, su bili previše duboki. Bilo je mnogo prepreka. Onaj tko je najbliže, tko stoji ispred vas, on je taj koji bi učinio sve za tebe. Ali mi smo previše slijepe i uvijek igramo na onu kartu za koju smo, negdje duboko svjesne u sebi, da ćemo izgubiti. Čuvajte svoje srce. I volite. To nikada neće biti kriva odluka.

Zelim opet izaci i diviti se samoj sebi koliko mogu biti sretna. A sve je u tom jednom ljudskom bicu. Nemoj zuriti sa zakljuckom. To mozes biti bas ti.

Iz ove velike kutije yorka mozes dozivotno vaditi cigarete, cak i kada ih vise nema, svejedno ces negdje u poledini nac jos jednu ili dvije. Razmisljala sam, kako bi bilo kada bi me u zivotu uvijek pratio neki glas, kada bi nizom isplaniranih dogadaja sve islo onako kako ja zelim, a da to ni ne ocekujem, kada bi sve ispalo onako kako treba? Je li vec sada tako, ali to ne primjecujem? Nisam cula dosada nikakav glas osim same sebe, svoje savjesti i ponekad halucinogenih droga. Nemoj me shvatiti ozbiljno, samo sam razdoznala. 'Sada obrati paznju, na redu je da se desi nesto sto si dugo ocekivala.' 'Oni dolaze, pripremi se.' 'Procitaj knjigu na desnoj strani tiska.'
Govorim o takvim stvarima, kada bih imala nekog patuljka u svojoj glavi koji bi znao sudbinu i pripremio me na sve. Naravno, u obzir dolaze samo vazne stvari, jer inace nista ne bi imalo smisla.
A sto ce se sljedece dogoditi? Naprimjer, da li cu veceras biti sretna, ili ce se dogoditi neko veliko sranje koje cu zauvijek pamtiti, hocu li sresti neke vazne osobe, sklopiti neka nova prijateljstva?
Izgleda da nigdje nema patuljka, morat cu sve ovo sama. Dovraga i sva moja ocekivanja.

Vec kao i svi moji ostali hirovi i odluke, tako me jedan trenutak naveo da:napravim blog.
Nisam jos u toku i ne kuzim se, ali sastrane sam odabrala najvise tri kategorije o kojima cu pisati. To su, glazba, price, ljubav, i htjela sam jos i teen(jer sam 16-godisnja djevojka i najvjerojatnije me nitko nece shvatiti ozbiljno), knjizevnost i poezija. Glazbu sam odabrala jer je ona takoreci najvazniji sastojak mog zivota, uz knjige me glazba gradi u samostalnu i odgovornu osobu, spremnu da se suoci sa onime sto nam svijet svima donosi. Ljubav je kao i svima ostalima sveprisutna, svugdje je mozemo naci, iza svakog kutka izvire, nekada nas usreci a nekada ponizi kao sto je mene, sve u svemu nadamo se novom pocetku. O njoj, toj maloj slatkoj tajni, cu najvise pisati. Volim jako knjizevnost, najdrazi i najvazniji pisac mi je Francesco Petrarca, tako da mi je i ta kategorija bila medu najvaznije tri. A poezija... Nikada zapravo nisam napisala pjesmu koja mi se istinski svidjela, niti sam je ikomu pokazala, ali nadam se da cu sada s ovim blogom i za to imati prilike. Zelim da sto vise ljudi procita ovo, da se pronadu u tekstovima, ali cu u vecini slucajeva ostati anonimna. Tako mi je valjda lakse.